Vodosnabdijevanje u ruralnim područjima Bosne i Hercegovine

Autor: Snežana Mišić- Mihajlović

Veliki broj građana BiH koristi vodu za piće iz seoskih vodovoda, a u tim sistemima najčešće nisu uspostavljeni adekvatni sistemi za operativno upravljanje i kontrolu kvaliteta isporučene vode.

Pravo na vodu podrazumijeva raspoloživost vode u skladu sa standardima vode za piće, prihvatljivu cijenu za usluge vodosnabdijevanja, jednak pristup za sve građane, kao i organizovanje vodosnabdijevanja na način koji je prihvatljiv za određenu kulturu. Na području Bosne i Hercegovine (BiH), razmatranja o kvalitetu usluga vodosnabdijevanja u pravilu se intenziviraju tek kada se desi neki problem vezan za nestašicu vode ili pojavu bolesti usljed zagađenja vode za piće. Diskusija se fokusira na rad javnih komunalnih preduzeća i kvalitet usluge vodosnabdijevanja u gradskim sredinama, dok se zanemaruju problemi sa kojima se susreće seosko stanovništvo.

Prema istraživanju iz 2016. godine[1], više od jedne trećine građana BiH nije priključeno na javne vodovodne sisteme: 28% građana vodom se snabdijeva iz seoskih vodovoda, 6% građana se oslanja na individualne izvore vode za piće (najčešće bunare), a  preostalih 66% građana koristi vodu za piće iz javnih vodovodnih sistema (tabela 1.).

Dakle, veliki broj građana BiH koristi vodu za piće iz seoskih vodovoda, a u tim sistemima najčešće nisu uspostavljeni adekvatni sistemi za operativno upravljanje i kontrolu kvaliteta isporučene vode. Oko 30% jedinica lokalne samouprave izjavljuje da nema nikakve podatke o seoskim vodovodnim sistemima. Nijedna institucija nema formalnu nadležnost, niti se u praksi bavi prikupljanjem podataka o seoskim vodovodima. Međutim, u izgradnju i rekonstrukciju seoskih vodovoda se ulažu značajna sredstva. Na primjer, u toku 2015. godine u 20 analiziranih jedinica lokalne samouprave procijenjeni iznos ukupnih sredstava uloženih u projekte vodosnabdijevanja i sanitacije u selima je 3,4 miliona konvertibilnih maraka.

Dvije trećine seoskih vodovodnih sistema funkcionišu na neformalan način, bez potrebne dokumentacije i dozvola (slika 1.), što predstavlja problem za rješavanje pravnih pitanja i adekvatno finansijsko upravljanje. U 40% seoskih vodovoda operateri upravljaju bez ugovora o pružanju usluga sa vlasnicima sistema, što znači da nemaju propisane obaveze vezane za izvještavanje, ispitivanje kvaliteta isporučene vode, izradu poslovnih planova i transparentnost određivanja cijene vode.

Slika 1. Podaci o odobrenju za građanje i odobrenju za upotrebu u seoskim vodovodima

I pored činjenice da zakonsku nadležnost za uslugu vodosnabdijevanja imaju jedinice lokalne samouprave, u 84% slučajeva izgradnju vodovodnih sistema u selima inicirale su grupe građana ili strukture mjesne zajednice. Korisnici i operateri seoskih vodovodnih sistema, pa čak i zaposleni u organima lokalne samouprave, nisu dovoljno upoznati s važećim propisima koji se odnose na vlasništvo i upravljanje vodovodnim sistemima ili ih pak tumače na različite načine. Predstavnici,  16 od 20 analiziranih lokalnih administracija, istakli su da se najveće prepreke za poboljšanje vodosnabdijevanja u selima odnose na nejasan pravni okvir ili neriješena pravna pitanja u seoskim vodovodima.

Ulogu operatera u seoskim vodovodima najčešće vrše sljedeće strukture (slika 2.):

  • Mjesne zajednice i grupe građana upravljaju u 78% seoskih vodovoda, gdje je najveći problem netransparentno izvještavanje i neredovne kontrole kvaliteta vode.
  • Javna komunalna preduzeća upravljaju u 13% seoskih vodovoda. Ona imaju solidan kapacitet za pružanje usluga u domenu planskog pristupa i kontrole kvaliteta vode, ali najinertnije reaguju u slučaju kvarova i redukcije vode su najduže u ovim sistemima.
  • Privatna preduzeća upravljaju manjim brojem sistema (samo 3% seoskih vodovoda). Ona redovno izvještavaju, brzo vrše popravke i redovno ispituju kvalitet vode, ali postavljaju visoku cijenu priključka i cijenu vode.

Slika 2. Podaci o pravnom statusu operatera seoskih vodovoda

Preporuke za poboljšanja

Za intenzivniji razvoj i unapređenje usluga vodosnabdijevanja na selima potrebno je kreirati stimulativan zakonodavno-pravni okvir na svim nivoima vlasti u BiH.

U Zakonima o vodama u oba entiteta u BiH i u kantonima u Federaciji BiH trebalo bi detaljnije razraditi načela iz EU Direktiva – „povrat troškova”, „korisnik plaća” i „zagađivač plaća”, čime bi se stvorio pravni osnov za utvrđivanje cijene vode.

Zakone o komunalnim djelatnostima na entitetskom nivou u Republici Srpskoj, u Brčko Distriktu i na kantonalnom nivou u Federaciji BiH neophodno je uskladiti sa Zakonima o vodama. Treba detaljnije razraditi modalitete javnog vodosnabdijevanja, posebno vodeći računa o odredbama kojima se određuje ko može biti vlasnik, a ko operater vodovodnog sistema. Zakoni o komunalnim djelatnostima trebali bi propisati i obavezni dio sadržaja općinske/ gradske odluke, kojom bi se definisali ključni aspekti za rad seoskih vodovodnih sistema.

Resorna ministarstva i agencije na entitetskom i kantonalnom nivou trebaju:

  • uspostaviti funkciju pružanja savjetodavne i tehničke podrške lokalnim administracijama i operaterima vodovodnih sistema;
  • u odlukama o načinu raspodjele sredstava vodnih naknada propisati visinu sredstava namijenjenih isključivo za finansiranje projekata vodosnabdijevanja iz strateških dokumenata;
  • odrediti tijela koja će definisati i pratiti set standardnih indikatora o funkcionisanju seoskih vodovoda;
  • uspostaviti sisteme za redovnu komunikaciju između institucija kako bi se omogućilo zajedničko učenje o efektivnim pristupima za poboljšanje vodosnabdijevanja na selima;
  • organizovati savjetovanja i obuke za predstavnike institucija na svim nivoima u vezi s tumačenjem relevantnih zakona.

Jedinice lokalne samouprave trebaju imenovati osobe i organizacione jedinice unutar uprave sa sljedećim zaduženjima:

  • redovno voditi evidenciju o seoskim vodovodima;
  • realno planirati finansijska sredstva iz budžeta ili drugih izvora koja su potrebna za realizaciju projekata vodosnabdijevanja, prema prioritetima u lokalnim razvojnim strategijama;
  • organizovati obuku i stručnu podršku za operatere seoskih vodovoda radi tumačenja propisa i rješavanja tekućih problema;
  • provoditi programe edukacije građana o upravljanju vodovodnim sistemima;
  • informisati građane o načinima učešća u donošenju odluka, strategija i operativnih planova, kako bi oni mogli kandidovati prioritetne projekte za realizaciju.

Vlasnici seoskih vodovodnih sistema treba da odluče o najboljem načinu upravljanja i održavanja sistema. Ukoliko se mjesne zajednice, udruženja ili grupe građana, u ulozi vlasnika, odluče da te poslove povjere pravnom licu, treba da odaberu operatera koji je sposoban za vršenje komunalnih poslova. Vlasnici i operateri trebaju sklopiti ugovor o pružanju usluga, kojim će detaljno propisati standarde i uvjete pružanja usluga (poput pravila za priključenje novih korisnika, način određivanja cijene usluge, itd.).

[1] Istraživanje provedeno u okviru projekta „Voda za sve“ koji finansira EU

Mr. Snežana Mišić- Mihajlović
Mr. Snežana Mišić- Mihajlović

M.Sc. Snežana Mišić Mihajlović je završila master studij u oblasti okolišnih nauka i javnih politika pri Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i specijalistički program (fellowship program) za istraživanja u oblasti društvenih nauka i evaluaciju programa pri Institutu za evaluacije, Univerzitet George Washington. Ona je ekspert za dobru upravu u oblasti zaštite okoliša, javne politike za decentralizaciju i jačanje civilnog društva. Također se intenzivno bavi metodama za strateško planiranje i za evaluaciju projekata i javnih politika.

Nema komentara

Napišite odgovor

Your email address will not be published.