Voda je izvor života

„…vode koje slobodno teku, ili ukroćene, da ih ljudi koriste, ili ogromne –beskonačne, kao mora i okeani, ili nedokućive, tajanstvene, kao podzemne, termalne i mineralne; vode jednostavno kao nezamjenjivi i neizostavni dio života.“

U ovom broju razgovaramo sa prof. Tarikom Kupusovićem, poznavaocem prilika u oblasti voda u svijetu, regionu i Bosni i Hercegovini.

Poštovani profesore, u ime redakcije eVAL magazina i zahvaljujemo se na izdvojenom vremenu. Svrha ovog razgovora je da istaknemo važnost vodnih resursa kao potencijala i kao potrebe kako za razvoj tako i za svakodnevni život građana.  Na web stranici Instituta za hidrotehniku piše da ste direktor i glavni istraživač, profesor izabran na Univerzitetu u Sarajevu te stručnjak za više oblasti u vezi upravljanja vodama, uključujući vodne potencijale. Očigledno puno truda i ljubavi je uloženo u vašu naučno-istraživačku karijeru, koju oblast bi izdvojili kao posebnu?

Da, vode su moja ljubav još od ranog djetinjstva – vode koje slobodno teku, ili ukroćene, da ih ljudi koriste, ili ogromne – beskonačne, kao mora i okeani, ili nedokučive, tajanstvene, kao podzemne, termalne i mineralne; vode jednostavno kao nezamjenjivi i neizostavni dio života. Prve civilizacije su i nastale uz velike vodotoke – koristile su ih, uređivale i štitile se od njihovih povremenih štetnih utjecaja. I tu onda dolazi civilno inženjerstvo – građevinarstvo i hidrotehnika, da shvate prirodu, smisle, proračunaju, isprojektuju, izgrade, upravljaju i prate funkcionisanje infrastrukturnih sistema, za omogućavanje i stalno poboljšavanje komfora života ljudi i zajednica.

Međutim, razvojem i rastom civilizacija, dolazi do potrebe da se vode i štite, jer ih ljudi koristeći onečišćuju, pa vode mogu postati neupotrebljive, opasne po zdravlje, ili čak potpuno nestati.

Dakle, sve oblasti upravljanja vodama su životno važne, pa i meni važne, tako da ni jednu oblast ne bih posebno izdvajao – ključ je u stvari u integralnom upravljanju vodnim resursima, ali uz aktivno uključivanje svih struka i interesnih grupa, svih građana.

Hoćemo li imati dovoljno vode za piće i razvoj privrede za 20 godina?

Trebali bismo, hoćemo, ali se može desiti i da nećemo; sve je do nas – kako ćemo vodama upravljati. Kada nam je najpotrebnija, vode je najmanje, a kada je ima previše, može nas poplaviti i napraviti druge štete. Vode su jako osjetljiv resurs, a karakteriše ih prije svega količina i kvalitet, pa prostorna i vremenska raspodijeljenost, te razmjera u kojoj sve posmatramo. Svijet se danas mijenja ubrzano, suočavajući se s mnogim problemima i globalnim izazovima kao nikada prije: dramatičnim klimatskim promjenama, eksplozijom i koncentrisanjem populacije u velikim gradovima, brzim rastom ekonomija najmnogoljudnijih zemalja, prečesto neumjerenom eksploatacijom prirodnih resursa i staništa, nestašicom vode, hrane i energije. Sve ove teme dovode do krucijalnog pitanja kako osigurati dugotrajnu održivost civilizacijskih vrijednosti.

Iako nije odgovor na postavljeno pitanje, jasno je da se ne može nastaviti radeći isto (kao do sada), na istom (planetu)! I, najrazvijeniji su najodgovorniji: oni polako shvataju da u rastućim globalnim međuzavisnostima postepeno gube prednosti iz prošlih stoljeća, oni nude rješenja za nerazvijene po svojoj mjeri, ali je do intelektualnih elita ovih drugih šta i kako će prihvatiti, a šta ne, kako će osmisliti vlastiti razvoj – vlastiti bijeg iz siromaštva i mizerije, beznađa.

Rješenja ovih općesvjetskih problema neće doći od političara, generala ili menadžera, niti od filozofa, pjesnika ili umjetnika (s dužnim poštovanjem prema svakoj od ovih časnih profesija). Rješenja će doći od inženjera i naučnika – tehnologa, jer su oni ti koji nalaze rješenja i čine stvari mogućim i dostupnim ljudima.

Na nama u Bosni i Hercegovini i regionu je da sve ovo pratimo i aktivno u tome učestvujemo, na dobrobit svojih zajednica i građana, odnosno cijelog regiona – od Slovenije do Albanije.

Voda za piće je problem i procjene su da oko 40% ljudi na Planeti Zemlji nema adekvatan pristup vodi za piće. Ekonomski snažne zemlje često imaju veliku i skupu infrastrukturu za prečišćavanje, u FBiH je pokrenuto nekoliko projekata prečistača, to su vrlo skupi i zahtjevni projekti, posebno za lokalne zajednice, kojima bi samo održavanje nekada nosilo i četvrtinu ukupnog budžeta. S obzirom na to da smo relativno siromašna zemlja, kako se odgovornije odnositi prema prirodi a da to procentualno (ne znači?) velika izdvajanja?

U prirodi se vode samoprečišćavaju, ali kada ljudi pretjeraju s onečišćavanjem, priroda ne može to sama brzo uraditi. Umjesto da se grade skupi visokotehnološki prečistači kao u razvijenim zemljama, postoje mnogo jeftinija i jednostavnija inženjerska rješenja, gdje se prirodni procesi imitiraju i „prirodi“ pomaže da savlada onečišćenje. Istina, tu treba mnogo više prostora, ali je to kod nas ipak znatno jeftinije, nego npr. u Njemačkoj ili Nizozemskoj.

Postoje li neki evropskih principi ili standardi kada je u pitanju institucionalni i pravni okvir u pitanju vodoprivrede? Prema vašoj procjeni, koliko moramo ulagati u sistem vodoprivrede kako bi dostigli te standarde?

Principi su jasni: svaka osnovna infrastrukturna usluga mora biti priuštiva svim građanima. Život je danas, uz još nekoliko komoditeta, nezamisliv bez pitke vode u stanu ili kući, tekuće tople vode, sigurnog odvođenja i disponiranja otpadnih voda, što manjeg rizika od poplava, klizišta i slično te ugodnog ambijenta življenja u zeleno – plavom okruženju. Sve zajednice svih nivoa kod nas, odnosno njihovi lideri, trebaju uporno i sistematično raditi na tome, a „obični“ ljudi prepoznaju šta su im životni prioriteti i kako postepeno dostizati standarde razvijenih.

Zašto pojedini vodotoci nestaju, čak i mlađi građani pamte da su negdje nekada tekli potoci ili rječice, osjećaj je da gubimo vodotoke? Zašto se to dešava? Može li nedostatak vode ugroziti društveno-ekonomski razvoj?

Da, neke vodotoke – potoke ili rječice zaista gubimo; neke povremeno, a neke i trajno. Stvar je u promjeni načina korištenja zemljišta, urbanizaciji i izgradnji saobraćajne infrastrukture, a povrh svega u klimatskim promjenama. Već je i kod nas došlo do znatnog smanjenja trajanja i debljine sniježnog pokrivača kao akumulacije vode, produženja ljeta i sušnih razdoblja, te drugih promjena u režimu tečenja, koje se i objektivno i „golim okom“ već vide. Rješenja postoje i inženjeri ih mogu ponuditi, kao što to već rade npr. u Sloveniji, Austriji ili Švicarskoj. Nedostatak vode svakako ugrožava društveno-ekonomski razvoj, ali je voda istovremeno i mogući „motor“ razvoja – onaj ko ima vode ima i siguran potencijal za održivi, uravnoteženi razvoj.

Imate li utisak da se u jedinicama lokalne samouprave često kupuje ili socijalni mir ili izbori cijenom vode koja nije dovoljna sa aspekta održivosti sistema? Šta je moguće uraditi kroz unapređenje pravnog i institucionalnog okvira?

Cijena vodnih usluga i ekonomska održivost vodnih sistema je jedna veoma specifična, posebno važna tema, pogotovu u zemlji kao što je BiH, gdje je u toku više tranzicija. Mislim da je najbolnija mentalni i stvarni prelazak – tranzicija iz samoupravnog socijalizma i nesvrstanosti u društvo liberalno-tržišne ekonomije, kao dio svjetske i evropske zajednice, koji je za nas neizbježan. Otuda stalne priče, obećanja i pritisci iz vana za reformama, ali koje idu užasno presporo. Ipak, cijeli izborni proces i sami demokratski izbori, pogotovu u lokalnim samoupravama (općinama, gdje skoro svako svakoga zna) su po meni za sada jedini način ubrzavanja navedenih reformi. Već značajan broj naših općina je u bh. prilikama lokalno izašao iz nerazvijenosti i siromaštva, zahvaljujući dinamičnosti i sposobnostima lokalnih elita, tako da tu nema niko potrebe kupovati socijalni mir!

Koliko je sektor voda povezan sa drugim segmentima okoliša, šumama, zrakom? Kako nastupiti zajedno?  

Nesumnjivo je povezan, ali ne samo sa drugim pomenutim segmentima okoliša, nego sa cjelokupnom ekonomijom – od poljoprivrede i proizvodnje hrane, industrije, energetike i turizma, do urbanizma i prostornog planiranja, saobraćaja. Nesumnjivo je također da su danas najznačajnini resursi, po redu:

  • znanje;
  • ljudi;
  • društveni sistem (koji omogućava da ljudi rade i stvaraju); zatim
  • novac, dakle kapital i tek na kraju
  • materijalna sredstva – dakle, prirodni resursi (osim još neko vrijeme za naftom prebogate zemlje), te najvažnije – ljudskim radom već stvorena infrastruktura – u razvijenim zemljama.

Mislim da je naša šansa u povezivanju energetike te poljoprivrede i proizvodnje hrane sa vodama. To je veliki izazov, ali energetičari i agronomi, sa ekonomistima, mogu to riješiti sa samo malo povoljnijim političkim i pravnim ambijentom! Znači, znanja, prirodnih resursa i ljudi u BiH ima, a za dobre poduhvate novac je danas najmanji problem!

Šta vidite kao najvažnije politike u oblasti u narednih 30 godina? I kako pratiti stanje u obasti, koji su to ključni indikatori stanja vodnih resursa u jednoj državi?

Ključne indikatore izračunavaju i prate odgovarajuće međunarodne organizacije, pri čemu naše statističke agencije trebaju još samo malo unaprijediti vjerodostojnost svojih izračuna, odnosno prvo prikupljenih podataka. Nama u BiH je najvažnije sa susjedima i regionom, pa onda šire …, a nikako samodopadno (mi smo najpametniji) ili žrtvoslovno (mi zaslužujemo nešto više od drugih, zato što smo najveće žrtve prošlog rata). Prošlost jeste važna, i stvari treba postepeno konačno raščišćavati, ali se u sadašnjosti radi za budućnost …, pa ćemo, ako Bog da, tek vidjeti šta će biti u narednih 15 ili 30 godina.

eVal urednik
eVal urednik

Urednik

Lorem Ipsum is simply dummy text of the printing and typesetting industry. Lorem Ipsum has been the industry's standard dummy text ever since the 1500s, when an unknown printer took a galley of type and scrambled it to make a type specimen book.

Nema komentara

Napišite odgovor

Your email address will not be published.